Prema definiciji, brak je zajednički život muškarca i žene usklađen s civilnim ili crkvenim zakonima i propisima. To je ujedno i odnos dviju ili više strana utemeljen na zajedništvu interesa. (prema Hrvatskom jezičnom portalu).
Upravo iz zajedničkih interesa, u brak ulazimo s namjerom da u njemu ostanemo dulje vrijeme, po mogućnosti do kraja života. Uz bračnog partnera vežemo svoje emocionalne potrebe (ljudi su rođeni s potrebom da vole i budu voljeni), tjelesne potrebe (s partnerom zadovoljavamo svoje tjelesne potrebe), materijalne potrebe (stječemo zajednička dobra), duhovne potrebe (jedan drugome ispunjavamo duhovne potrebe prema Božjem naumu), intelektualne potrebe (međusobno se nadopunjujemo i sazrijevamo u intelektualnom smislu, učimo jedan od drugog), društvene potrebe (čovjek nije stvoren da bude sam)…
Gdje god postoji neki interes, a u braku ima svih mogućih vrsta interesa kakvih nema u niti jednom drugom odnosu, postoje i skriveni motivi, a oni neupitno vode k obrascima ponašanja koje u psihologiji zovemo psihološkim igrama.
Npr., jeste li ikada u braku napravili nešto da dobijete nešto drugo? Primjerice, pripremili partneru finu večeru nakon što ste potrošili neplanirano više novaca na neki novi gadget? Ili, bili raspoloženi za druženja pod plahtama u petak navečer, jer ste u subotu planirali izaći sami van? Samoinicijativno se ponudili partneru obaviti njegov dio kućanskih obveza, da biste za tjedan dana najavili vikend s prijateljima?
U ljudskoj prirodi je da se igra. Igramo se od malih nogu. U igri imamo svoje uloge, i najčešće igrom želimo ostvariti neki cilj. Isto je i sa psihološkim igrama. Za svaku igru potrebna su barem dva igrača, pa je brak idealno mjesto za psihološke igre. Funkcija psiholoških igara je dobivanje nečega što želimo bez da to jasno komuniciramo (najčešće ne znamo kako ili uopće nismo svjesni što je to što bismo željeli komunicirati partneru, često je povezano i s postizanjem moći).
Neke od karakteristika psiholoških igara jesu da se one ponavljaju (ako razmislite, vidjet ćete da se s partnerom svađate uvijek oko istih stvari), nesvjesne su (najčešće nasljeđujemo neke obrasce ponašanja od svojih roditelja), na kraju svake igre javljaju se tzv. reket osjećaji (osjećam ljutnju poslije svađe s partnerom, no zapravo sam tužan/tužna jer neka moja potreba nije bila prepoznata); igre sadrže razmjenu skrivenih poruka (ljutim se jer sam kasno došao/la s posla, a djeca još uvijek nisu spremna za spavanje iako su odavno trebala biti u krevetu – zapravo sam tužna jer se u toj situaciji osjećam nezaštićeno od strane partnera); u svakoj se igri javlja trenutak zbunjenosti ili iznenađenja.
Zašto zapravo pristajemo sudjelovati u psihološkim igrama? Činjenica je da vrlo često odabiremo one partnere s kojima možemo stalno igrati iste igre. Isto tako, psihološke igre igramo najčešće onda kada smo potisnuli svoje prave emocije, otuđimo se od svojim emocija i svog unutarnjeg svijeta i jedino što znamo jest igranje psiholoških igara.
Igranje igara i izmjena uloga je zapravo bijeg od prave intime, razumijevanja i istinskog iskazivanja vlastitih potreba i zadovoljavanja tuđih.
Za dobrobit svakog odnosa važno je na vrijeme prepoznati psihološke igre, skinuti maske, zaustaviti igru i biti iskren oko stvarnih ciljeva bračnog odnosa. Tek tada ćemo s partnerom moći imati onu razinu bliskosti kojoj zapravo težimo.
