Nije znala da je udana

Kada se probudila iz kome, Beth Walker nije znala da je udana i ima obitelj. Njezin muž Hal morao je donijeti neke teške odluke.

Dezorijentirana. Zbrkana. Zbunjena.

Nakon što je gotovo dva tjedna provela u komi, Beth Walker je postupno otvorila svoje oči i lagano se nasmiješila. Osjećala se kao da se probija kroz gustu magli. Nije mogla govoriti ni hodati.

Pored nje je stajao muškarac kojeg nije mogla prepoznati. Medicinske sestre su joj rekle: „Ovo je vaš muž i imate dijete.“

Beth je čula te riječi, ali nije se sjećala.

Tko je taj stranac koji stoji pored nje? Kako može imati dijete? I što je to, uopće, muž?

Nije se sjećala tko je niti zašto je u bolnici. Nije znala ime trenutnog predsjednika, dan, mjesec pa čak ni godinu. Ali osjećala je Božju prisutnost. „Prvo čega sam se sjetila“, kaže, „je da sam kao osmogodišnjakinja bila u crkvi gdje su pjevali pjesmu Kakav prijatelj je Isus i da sam postala kršćankom.“

Sjećajući se spasenja koje se dogodilo u njezinom djetinjstvu, Beth Walker je znala da je Isus s njom. Kao što Biblija govori u Ponovljenom zakonu 31,8: „Sam Jahve ide pred tobom, on će s tobom biti; neće te zapustiti, niti će te ostaviti. Ne boj se i ne dršći.“

„BIla je to velika utjeha“, kaže, „jer me on nije pokušavao shvatiti niti mi govoriti tko sam ili što ne znam. On me poznavao.“

Više od dva mjeseca, sve dok ju nisu skinuli s respiratora Beth nije mogla govoriti. Prve riječi koje je uputila svom mužu Halu bile su nešto što nije očekivao: „Jesi li mi se zaista sviđao?“

„Čovječe, srce mi je stalo“, Hal se prisjeća. Nakon dvanaest godina braka njegova ga žena nije poznavala.

Halu se toliko toga dogodilo u manje od mjesec dana. Sve je počelo kada se Beth 10. listopada 1994. srušila u njihovoj spavaćoj sobi. A sada kaže da ga uopće ne pozna. Nije li on bio taj koji ju je podigao na ruke i odjurio s njom u bolnicu? Nije li on vapio Bogu da joj dopusti da živi? Nije li on stajo uz njezino uzglavlje kada su počeli napadi i držao ju za ruku dok ga je gledala u strahu?

Sada je Hal protrnuo od brige. Što će učiniti ako ga se njegova žena nikada ne sjeti? Kako će to utjecati na njega i njihovu dvogodišnju kćer Jordan? Kako da bude vjeran svojim bračnim zavjetima i ljubi Beth u bolesti… možda do kraj svog života?

„Svi su mi govorili kako je on poseban“

Liječnici nisu očekivali da će Beth preživjeti virusni encefalitis koji su joj dijagnosticirali. Objasnili su Halu da su dijelovi njezinog mozga uništeni.

Bethina lijeva strana tijela bila je bez osjeta i nije mogla dobro vidjeti na lijevo oko. Nije mogla hodati. Njezino dugoročno sjećanje bilo je gotovo u potpunosti izbrisano, a kratkoročno je bilo značajno oštećeno. Medicinske sestre su joj iznova i iznova predstavljale Hala, ali svaki puta kada bi izašao iz sobe, onda bi zaboravila.

Do prosinca 1994. Beth je mogla napraviti nekoliko koraka, a Hal i Jordan su joj se pričinjali donekle poznatima. „Znala sam da je taj tip (Hal) bio predan jer se stalno vračao“, rekla je Beth, „bio je užasno sladak… Svi su mi govorili da je poseban.“

Bolničko osoblje odlučilo je da je Beth potrebna specijalizirana rehabilitacija koju joj oni ne mogu pružiti. Tako je Beth otpuštena iz bolnice prije Božića pristavši da ide na tretman za ozljede mozga.

Kada je tek došla kući za blagdane, Hal se prisjećao godina koje su proveli na Sveučilištu John Brown i kako su se tada zabavljali .Beth je bila izuzetna odbojkašica.

Njezini su je prijatelji zvali Poskakujuća Beth. Također je bila poznata pod nadimkom Mop. Hal kaže da je taj nadimak dobila zato što je stalno brisala pod bacajući se za loptama protivničkog tima.

Hal je postao kršćaninom 1980. kroz Bethin utjecaj. Vjenčali su se 1982. godine. Beth je postala trenerica u maloj kršćanskoj školi; Hal je bio građevinar. Naporno su radili i igrali opasne sportove. „Spuštali smo se užetom sa stijena i skakali“, kaže Hal, „često smo išli na rafting i vožnju kanuom i mnoge druge slične stvari.“  Bethin nadimak iz ljubavi za njega bio je Howie Joe Craig Walker. Dijelili su mnoge snove o zajedničkoj budućnosti.

Ali nikakvo prisjećanje nije moglo vratiti „staru Beth“.

„Nije imala osjećaj da je udana“

Početkom 1995. Beth je provela šest mjeseci u Rehabilitacijskom centru Patricia Neal u Knoxvilleu u državi Tennessee. Tamo je naučila ponovo hodati bez pomoći, kuhati i čistiti. Osoblje joj je neprestano pokazivalo fotografije njezine obitelji nadajući se da će to nekako potaknuti njezino sjećanje.

Nakon nekog vremena prihvatila je činjenicu da je upoznala Hala u srednjoj školi, da se udala tijekom studija i da ima malenu kćerku. Ali nije mogla dozvati u pamćenje sjećanja na te događaje.

Imala je svega 45 kilograma kada se vratila kući. „Bojala me se“, kaže Hal, „jer nije znala tko je.“ Da bi stvari bile gore, Beth nije imala nikakav osjećaj za smjer. Hal je stavio u kuću znakove kako bi joj pomogao da se snalazi u prostoru. Stavio je na zid strelice s natpisima poput „Kupaonica u ovom smjeru“ te znakove na kuhinjske ormariće na kojima je pisalo „Ovdje stavi tanjure.“

Beth je prigovarala kako je kuća uređena i nije osjećala ništa prema Halu. „Nije imala osjećaj da je udana“, kaže Hal, „držali smo se na distanci.“

Iako je Beth sada mogla hodati bez tuđe pomoći i vid joj više nije bio zamućen, nije se sjećala ničega iz svog života. Neprestano propitkivanje prijatelja i obitelji ju je samo frustriralo. Kaže da im je htjela reći: „Ja ne znam tko sam. Molim vas, samo se pretvarajte da me ne poznajete jer se osjećam kao da me ne prihvaćate. Želite da budem drukčija – valjda poput te djevojke koju ste poznavali.“

Prijatelji obitelji iz crkve u Knoxvilleu ujedinili su se kako bi pomogli Halu. Boravili su kod njih u kući kako bi se brinuli za Beth kada je on bio na poslu. Činili su to više od godinu dana. Također su im kupili zamrzivač i napunili ga kuhanom hranom dovoljnom za gotovo 18 mjeseci.

Beth je provodila sate i sate gledajući fotografije i razgovarajući s obitelji i prijateljima. Također je pročitala sve o sebi, posebice svoje dnevnike. S vremenom se prisjetila nekoliko nasumičnih stvari – nekih lekcija plivanja iz osnovne škole i da ju je kada je bila dijete ugrizla doga. Ali još se uvijek nije sjećala ničega vezanog uz godine s Halom.

„Počinjemo ispočetka“

Dugo vremena Hal je iščekivao holivudski završetak priče – da će se Beth jednoga dana čudesno probuditi i prisjetiti svega. S vremenom je shvatio kako se to neće dogoditi.

Barem desetak ljudi mu je predložilo da se razvede od Beth, ali on je bio odlučan da ostane s njom. Bio je predan Bogu i bio je uvjeren kako trebao ostati vjeran zavjetima koje je izgovorio na dan vjenčanja kada se zakleo da će ostati u braku „u bolesti i zdravlju.“

„Za mene je to bilo jednostavno“, kaže Hal“, „ ja sam iskren čovjek bez skrivenih motiva.“

I kada bi mu prijatelji rekli: „Znaš, ona više nije ista žena kojom si se oženio“, to bi samo učvrstilo njegovu odluku.

Ali odlučio je ponovo osvojiti svoju ženu.

Stalno bi joj donosio prekrasne ružičaste ruže jer je ružičasta njezina omiljena boja. I iako Beth nije mogla mnogo hodati, krenuli su u kratke zajedničke šetnje, hodajući ruku pod ruku. „Pokušao bih je dobiti da ustane i pleše“, kaže Hal, „jer sam znao da je jako voljela plesati; plesali bismo u dnevnoj sobi.“

Čini se da je njegovoj ženi najviše pomogao njegov smisao za humor. „Vicevi su vjerojatno bili glavni“, kaže, „..kao, ‘Kako zovete kravu koja nema noge. Mljevena govedina!’“

Beth se opustila u Halovoj blizini. I kako je pronalazila razne stvari po kući, prihvatila je da je on zaista njezin muž.

Beth je pitala Hala bili mogli obnoviti svoje bračne zavjete i on je odmah pristao. Na njihovu petnaestu godišnjicu braka, 21. kolovoza 1997. Hal se ponovo oženio ženom koju je nazvao svojom drugom ženom. Ceremonija vjenčanja bila je jako intimna, na njoj je bilo svega osmero gostiju. Petogodišnja Jordan je nosila je jastučić s vjenčanim prstenjem.

„Sjećam se kako su moji osjećaji bili isti kao i prvog puta“, kaže Hal, „jer opet smo se trebali zajedno suočiti sa svijetom … znao sam što će se dogoditi, ali opet, nisam… počinjali smo iznova. Vraćali smo se u istu kuću, imali smo istu kćer, ali ovoga puta, mislim ‘Ona zaista osjeća da je udana.’“

„Ne bih to uspio sam“

Tijekom sljedećih šest godina Bethino stanje se postupno poboljšalo. Kako bi potaknula svoje kratkoročno sjećanje, polijepila je podsjetnike na kalendar i fotografirala tisuće fotografija. Hal je pretpostavio da će se njezin napredak nastaviti. Ali 2003. godine, iz nekog nepoznatog razloga, on je stao. Tada se Hal morao suočiti sa stvarnošću. Možda njegovoj ženi nikada neće biti bolje.

Ipak, kroz svoj svijet različitosti, Walkeri su naučili mnogo o Božjoj vjernosti. Beth kaže kako se podsjeća da sve može kroz Krista (Fil 4,13) „… shvatila sam da nas Bog nikada ne ostavlja niti napušta… Možeš ostati u komi cijeli život, ali on je još uvijek tu.“

Hal se slaže. Kaže kako su mu prilazili muškarci i pitali se kako može izdržati da živi sa ženom koja se zapravo ne sjeća. On im kaže: „Ne bih to uspio sam. To je Krist.“ Ako ga pitaju što to znači, on im kaže. „.. kada izgovorite bračne zavjete te riječi zapravo imaju neko značenje. Ne možete to učiniti sami… Previše puta u braku bude… ‘Ne osjećamo se dobro. Nisi se prema meni dobro ponijela.’… ali kada gledate na tu situaciju iz Božje perspektive, stvari krenu u drugom smjeru.“

„Tolika sjećanja su zapravo tuđa“

Energična, privlačna plavuša Beth o sebi govori kao o „ošamućenoj.“ Danas, 18 godina nakon oporavka od virusnog encefalitisa, još se uvijek ne sjeća svog djetinjstva, prvog braka, niti dana svog drugog vjenčanja. Ne sjeća se boravka u bolnici niti ružičastih ruža koje joj je Hal darivao. Ponekad joj se teško prisjetiti što se dogodilo jučer.

„Ne bih uspio sam“, kaže on, „davno bih bio otišao.“

„Da to je Božje djelo“, kaže Beth, „… ima trenutaka kada oboje želimo reći dosta. Ali shvatimo da nas je Bog doveo do ovdje i da će nas odvesti do kraja puta.“

Iako Beth igra natjecateljski tenis, ne sjeća se tko je pobijedio. Na kraju meča svoje suparnice, ili suigračice ako igra u paru, pita: „Koji je rezultat?“

Beth često ne može prepoznati žene koje je upoznala. Kaže da joj žene priđu i inzistiraju govoreći: „Pa, igrale smo zajedno, sjećaš me se.“ Bilo je mnogo puta kada se jednostavno morala okrenuti i obrisati suze.

Kaže da se često osjeća izgubljeno i često se pita što je upravo radila. Je li počela ono što je započela jučer? Je li dvaput jela ili nešto dvaput odjenula i je li po treći puta prošla pored te zgrade? Teško joj je razlikovati ono čega se sjeća i ono što su joj drugi rekli. „Tolika sjećanja su zapravo tuđa“, kaže. Ne sjeća se niti jednog od devet Vikenda za pamćenje kojima su ona i Hal prisustvovali.

„Nije mi ni upola tako teško kao njoj“

Kad se Hal počinje sažalijevati samoga sebe, pomisli na Beth. „Ta meni je teško i tužan sam, ali nije mi ni upola tako teško kao njoj.“ U tim trenutcima vraća se natrag na retke iz Poslanice Rimljanima 11,33 gdje piše: „O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega“ Kako su nedokučive njegove odluke, i kako neistraživi njegovi putovi.“

Hal kaže da bi moglo biti mnogo gore, da bi njegova žena mogla biti i invalid u invalidskim kolicima. Ali kada je vidi kako plače „zato što nije uspjela učiniti nešto beznačajno, to me ubija.“ On zna da gubitak sjećanja nije njezina krivica. „Nije se namjerno razboljela.“

Uvjeren je da će se Bethino sjećanje jednoga dana ipak vratiti – ali možda ne dok ne dođe u nebo. Bez obzira na to kada će se to dogoditi, ona će znati da Howie Joe Craig Walker nije napustio svoje bračne zavjete… u bolesti i zdravlju. I znat će da je njezin muž uistinu voli, cijeloga njihovog bračnog života.

„Većina nas pada i kolabira prvi puta kada se suočimo s boli; stanemo na samom pragu Božje svrhe ili umiremo u samo sažaljenju, i sve to takozvano kršćansko suosjećanje nam samo pomaže da legnemo na smrtnu postelju. Ali Bog to neće učiniti. On dolazi sa stiskom probodene ruke svoga Sina i kaže: „Uđi u zajedništvo sa mnom, ustani i zasjaj.“

Oswald Chambers

Piše: Mary May Larmoyeoux