Na pitanja odgovaraju Danijela i Vlatko iz Valpova, 22 god. u braku
Kako ste se upoznali i započeli vezu?
Upoznali smo se slučajno. Vlatko je bio u periodu života kad je tražio nekoga kome bi svjedočio o Božjoj istini a ja sam u to vrijeme molila za muža. I tako se desilo da je Vlatko počeo svjedočiti meni a ja sam se u njega zaljubila preko glave. On je bio odgovor na moje molitve. Postojao je samo jedan problem – moji su se roditelji jako protivili našoj vezi.
Što ste prvo primijetili kod njega/nje?
Prvo što sam primijetila bila je velika pozitiva koju je taj mladić imao. Vječiti osmijeh na licu i vedrina koja je isijavala iz njega. I što je bio drugačiji od svih mladića koje sam do tada poznavala. Na prvome mjestu u životu mu je bio Bog. Naravno, svidjele su mi se i njegove oči i poluduga valovita kosa. A tek to što je znao svirati gitaru, to mi je bilo nešto posebno. A čak je imao i svoj auto!
Koliko ste dugo hodali prije vjenčanja? Čega se sjećate iz tog perioda?
Hodali smo skoro 3 godine. Sjećam se naravno lijepih trenutaka koje smo provodili zajedno ali i onih teških kada smo prekidali. A prekidali smo uvijek zbog pritisaka izvana. Često smo se morali skrivati ali smo, naravno, iskoristili svaki trenutak koji smo mogli biti zajedno.
Kako ste se odlučili za vjenčanje? Od svih osoba na ovome svijetu zašto ste se baš odlučili za svog partnera?
Moj suprug i ja tražili smo Božju volju za naš brak. Ja sam bila sigurna da je on odgovor na moje molitve a molitva je glasila: “Bože, daj mi muža kojega ću moći voljeti od glave do pete”! Naravno, nisam Bogu stavila nijedan drugi uvjet. Sigurnost smo dobili u ljeto 1993. kada je Vlatko na sasvim jednom drugom kraju svijeta kroz splet čudesnih okolnosti dobio jedan sasvim neobičan zaručnički prsten koji je trebao blagosloviti mladi par u Hrvatskoj. I to nam je bio znak i potvrda da trebamo stupiti u brak.
Je li to bila teška ili lagana odluka?
Treća godina našeg hodanja bila je teška jer je trebalo donijeti odluku. Znala sam da Vlatka volim više od svega ali i da udajom za njega prestaju svi odnosi s mojom obitelji. Odluka je bila teška ali sam je donijela. U listopadu 1993. smo se zaručili a 27. studenog već vjenčali.
Čega se sjećate iz prve godine braka? Koje su prilagodbe bile najteže?
Vjenčali smo se 1993. godine kada je život u Hrvatskoj bio težak. Vlatko je studirao a ja sam radila. Nismo čak išli niti na medeni mjesec. Živjeli smo s njegovim roditeljima i imali s te strane financijsku podršku. Moji roditelji nam nisu bili niti na vjenčanju niti su nam ikada došli u posjetu. Ali to ništa nije utjecalo na našu ljubav koja je svakim danom bila sve veća.
Kada se osvrnete unazad, koji su bili najsretniji trenuci u vašem braku?
Bog nas je blagoslovio s petero prekrasne djece i rođenje svakoga od njih bio je jedan od najsretnijih trenutaka u našem braku. Onaj medeni mjesec na koji nismo išli nadoknadili smo do danas barem 100 puta i sretni trenuci na tim putovanjima su isto tako veliki blagoslov za naš brak.
Mnogi brakovi imaju uspone i padove – možete li podijeliti neke izazove s nama s kojima ste se suočavali?
Bilo je trenutaka kada smo se svađali zbog trošenja novaca, zbog odgoja djece, zbog moje (Danijeline) ljubomore, zbog različitih mišljenja i pogleda na život ali i onda kada bi se naljutili jedno na drugo nismo se prestali voljeti. Bogu hvala što nas je Njegova riječ poticala na pokajanje i ispričavanje jedno drugome i Bogu.
Što biste rekli, što vas je održalo – zašto ste ostali zajedno?
Brak je putovanje na kojem smo izabrali voljeti jedan drugoga svakim danom sve više. I sada, nakon 22 godine braka možemo reći da se sve više prepuštamo jedno drugome, dozvoljavamo jedno drugome upoznati sve naše osobine ma kakve god one bile. Nema pretvaranja. Također smo odlučili svaki dan započeti čitanjem Božje riječi i molitvom, ujutro, uz kavu, prije svih dnevnih obaveza. U tome nalazimo sigurnost i mir. Nema ljepšega nego kada na početku dana blagoslovimo jedan drugoga, svoju djecu i sve drugo što od Boga imamo.
Podijelite s nama vašu tajnu uspješnog braka?
I na kraju, sve bi ovo bilo uzaludno da svoj brak zaista nismo gradili na Bogu, na Njegovoj riječi i na zajedničkoj molitvi. Od svih želja najveća nam je da Bog uvijek bude dio našeg zajedništva a mi vjerni Njemu i jedno drugome do kraja života. Što smo bliže Bogu, bliže smo i jedan drugome!
Želite i vi ispričati vašu priču? Ispunite upitnik i pošaljite nam sliku!