Adam i Laura Brown bili su bez nade… može li jedan vikend zaista promijeniti njihov odnos?
Adam Brown izgubio je svaku nadu. Novac je nestao, vjerovnici su zvali i ispitivali za dugove, a on se trebao brinuti za svoju ženu Lauru u novorođenu djevojčicu Madeline. Još jedna noć provedena u svađi s Laurom samo je pogoršala situaciju i za Adama je to bilo previše.
„Molim te, nemoj ići“, Laura je govorila kroz suze stojeći na vratima s djetetom u naručju. „Možemo razgovarati i pronaći rješenje!“
„Ne volim te“, odgovorio je Adam. „Ne želim biti u ovom braku! Ne želim biti dio Madelineninog života! Samo mi se makni s puta i pusti me da odem!“
Ali Laura se nije htjela maknuti s vrata. Adam ju je zato zgrabio za ramena i odgurnu u kuhinju dovoljno daleko da može proći.
Uskoro se strah uvukao u Laurine misli. „Što ne valja sa mnom? Što ću sama s novorođenčetom ako me ostavi? Tko sam ja bez njega?“ Izbezumljena od straha i preplavljena boli, Laura je stavila Madeline u auto i krenula tražiti Adama crpeći iz svoje vjere dok je pjevušila svojoj kćeri: „Onaj koji je započeo svoje djelo u tati je vjeran da ga dovrši.“
Nije ni znala koliko će značenje ta pjesma imati u nadolazećim godinama. Jer priča o Adamu i Lauri Brown je priča o otkupljenju, iscjeljenju i obnovi. Ona je primjer onoga što Bog može učiniti kada dvoje ljudi preda svoj brak u njegove ruke.
Dvoje stranaca
Adam je odrastao u religioznom domu, ali nije imao nikakvu želju slijediti vjeru svoje obitelji. Njegovi srednjoškolski dani bili su ispunjeni tulumima, pijanstvima i buntovništvom. Laura je odrasla u kršćanskom domu, ali željela se ispružiti i eksperimentirati sa životom.
Nakon tri godine hodanja tijekom srednje škole, Adam je bio spreman oženiti se Laurom. Ona je rekla kako želi muža kršćanina pa je on rekao da „se spasio“ kako bi je umirio. „Ja sam si mislio: ‘Daj mi popis da vidim što trebam činiti’“, kaže Adam.
Bračni život se u početku činio dobrim; oboje su imali dobro plaćeni posao i bili su zadovoljni svojim načinom života. „Naš cilj u životu bio je da nabavimo sve – najljepši auto, najbolji namještaj, najbolje od svega“, kaže Laura. Uskoro su saznali da je Laura trudna te su počeli štedjeti kako bi kupili kuću u kojoj će se skrasiti kao roditelji.
… sve dok Adam nije ostao bez posla.
U početku je bio siguran kako će ubrzo pronaći novi posao; bio je mlad i imao je dosta iskustva u svom zanimanju. Ali nakon nekoliko tjedana odlaska na razgovore za posao, ništa se nije dogodilo. „To me počelo zamarati“, kaže Adam, „počeo sam se pitati što nije u redu sa mnom.“
S vremenom su nestale sve stvari u kojima su Adam i Laura uživali tijekom prve godine dana svog braka. Počeli su nazivati vjerovnici, ali nije bilo novca koji bi im mogli dati. Adam je bio bez posla ukupno sedam mjeseci i u tom razdoblju Lauri je propisano strogo mirovanje i održavanje trudnoće. Dvadeset i jedan tjedan Adam i Laura bili su oboje nezaposleni.
„Prve godine svog braka samo smo primali. Samo nam je to bilo važno“, kaže Laura, „a druge godine nam je sve to bilo oduzeto.“
Njihov odnos postao je napet. „Bili smo dvoje potpunih stranaca koji su ležali na dva kauča u istoj kući“, kaže Adam. Postali su depresivni i Adam je počeo kriviti Boga za svoje stanje. Jedini izvor nade za njih bilo je rođenje njihove kćeri Madeline.
Adam je našao neki sitni posao, ali financijski pritisci su ostali. Adam je vidio koliko pažnje Laura posvećuje njihovoj kćeri i mislio: „Zašto bi obraćala pažnju na mene? Ja jedva spajam kraj s krajem… koja je moja svrha?“
Taj pritisak bio je više no što je Adam mogao podnijeti. Između njega i Laura izbila je svađa nabijena emocijama i te noći prelila se čaša u njihovom slomljenom braku. Adam je odgurnu Lauru sebi s puta, uzeo njihov kamionet i pobjegao ostavivši Lauru s novorođenčetom od četiri tjedna da plače za njim.
„Sjećam se tih riječi“, kaže Laura, „’Ne volim te; ne želim te, ne želim ovo dijete.’ Moj duh je bio slomljen i bila sam prestravljena.“
Adam se vratio nakon tjedan dana, ali četiri mjeseca kasnije donio je Madeline Lauri na posao i objavio da ponovo odlazi. Uslijedilo je pomirenje, ali isti se ciklus ponovio nekoliko puta tijekom sljedećih godinu dana. Naposljetku, Laura je pristala primiti Adama natrag samo ako će krenuti na savjetovanje kod pastora.
Nakon devet mjeseci savjetovanja Adamu se vratila nada u njihov brak, ali još uvijek nije imao odnos s Kristom. Za Lauru je savjetovanje bilo poziv na buđenje. „Shvatila sam da ne vjerujem tom čovjeku i da ga ne volim. Navečer bih zaspala u suzama, ali neprestano bih se podsjećala da sam se zavjetovala pred Bogom i da ne mogu raskinuti taj zavjet – osjećala sam se zaglavljeno.“
„Nema šanse da se naš brak promijeni…“
Godine 1997. Laurina kolegica Rita spomenula joj je konferenciju Vikend za pamćenje. Bila je to trodnevna bračna konferencija na koju su Rita i njezin muž odlazili svake godine kako bi osvježili svoj brak.
Laura i Adam nisu mogli pokriti troškove konferencije, ali su im Laurini roditelji za godišnjicu braka platili kotizaciju za konferenciju, a Adamovi roditelji hotel.
Slomljeni i puni boli Brownovi su otišli na konferenciju. „Neki od vaših brakova bit će promijenjeni na ovoj konferenciji“, rekao je jedan od govornika prve večeri konferencije. Ali Laura je bila skeptična misleći: „Nema šanse da se naš brak promijeni za jedan vikend.“
Ali te iste riječi u Adamu su pobudile nadu. „Rekao je da, ako imamo otvoreno srce i um i ako revno izvršimo svoju domaću zadaću, naš brak može biti promijenjen.“ Bio sam spreman da obratim pozornost.
Sljedećeg jutra razloženo je evanđelje i po prvi puta u svom životu Adam je uvidio svoju potrebu za Kristom. „Bilo je to 12. studenoga, ali za mene je to bio 4. srpanj“ , kaže Adam, „u mojoj glavi se odvijao vatromet kao na Dan nezavisnosti – konačno sam shvatio.“ Toga je jutra Adam svoj život i svoj brak predao Kristovom vodstvu.
„Zajedno smo molili i bilo je nevjerojatno“, kaže Laura. „Božja prisutnost bila je tamo i znali smo da Bog može promijeniti naš brak, učiniti ga novim i ispuniti prazninu koju smo osjećali. Shvatili smo kako smo pokušavali sve sami, ali da ne možemo sami ništa popraviti. Bilo je potrebno da Bog promijeni Adamovo srce i vrati mi nadu.“
Te su večeri otišli u svoj omiljeni restoran i satima razgovarali komunicirajući na razini koju nikada ranije nisu imali u svom odnosu. „Nikada neću zaboraviti kako sam pogledala čovjeka koji je sjedio nasuprot mene i osjetila snažnu ljubav prema njemu dok ga samo 24 sata ranije nisam uopće voljela“, kaže Laura. „Sada sam imala ljubav koja je govorila da ti mogu oprostiti za sve kroz što smo prošli. Znala sa da nam Bog daje nadu i novi početak i da je , iako je pred nama još uvijek težak put, Bog s nama i da će sve biti drukčije no što je bilo ikada prije.“
Čim su se vratili kući, Brownovi su počeli primjenjivati načela koja su naučili na konferenciji i savjetovanju. Počeli su zajedno moliti, planirati večeri za izlaske te otvoreno i iskreno komunicirati. Ponekad bi poslali Madeline kod djeda i bake kako bi mogli provesti vrijeme nasamo i uživati.
Zajedno su naučili kako izraditi odnos koji se temelji na Bogu. „Bog nikada ranije nije bio u našem braku“, kaže Laura, „možda smo mu se ponekad molili, ali to je bilo sve.“ „Bio je poput kovčega kojeg smo stavili na krovni prtljažnik“, kaže Adam, „no kada smo mu naučili vjerovati, predali smo mu upravljač i rekli: ‘Vodi nas kamo god želiš.’“
Nakon mjeseci ubrzanog rasta i još jednog djeteta, djevojčice Malorie, Brownovi su uvidjeli priliku da služe drugim parovima u svojoj crkvi upotrijebivši svoje svjedočanstvo kao ohrabrenje i poticaj. Njihovi su se životi ponovo promijenili kada su doživjeli frontalni sudar s pijanim vozačem. Laura i Madeline su bile natučene i krvarile te su ih spojili na infuziju, a Lauri su stavili ovratnik. „Počeo sam plakati dok sam ih gledao misleći kako sam mogao izgubiti svoju obitelj“, kaže Adam, „Sve one stvari koje sam nekada želio kao kuća i auto, mogao sam bez njih, ali moja obitelj bi mi i dalje bila najvažnija na svijetu.“
Od toga trenutka Adamov je cilj bio usredotočiti se na svoju obitelj. „Bog je upotrijebio tu nesreću kako bi iz naših misli i srca maknuo bilo kakvu želju za materijalnim stvarima što nas je učinilo otvorenijima za službu“, kaže Laura.
U prosincu 2000. godine Adam i Laura ležali su u svom krevetu i predali svoj život Božjoj službi. Rekli su: „Bože, ne znamo kamo ćeš nas pozvati, ili gdje ćeš nas upotrijebiti. Ako želiš da idemo u Afriku, ići ćemo u Afriku, ali pokaži nam kamo da idemo i bit ćemo tamo.“ Naposljetku su odgovorili na Božji poziv da služe u Obiteljskom životu i nekoliko godina služili u središnjici u Little Rocku. Sada rade u službi organizacije CRU u Fort Hoodu u Teksasu.
„Gledajući unatrag, možemo vidjeti Božju ruku nad cijelim našim životom, kako nas je mijenjao i oblikovao za ovo danas“, kaže Laura. Sjeća se te noći kada je tražila Adama i pjevala Madeline ni ne znajući što će Bog učiniti da dovrši svoje djelo u njemu.
„Bog nas još uvijek upotpunjuje, ali vidjeli smo njegovu vjernost i čuda koja je učinio u našim životima. A sada smo ovdje u Obiteljskom životu. Bog ima plan u svemu tome i želimo biti otvoreni kako bi nas mogao upotrijebiti.“
Piše: Sabrina Beasley McDonald
Pingback: Dvoje stranaca koji žive zajedno