Svi smo mi nekad htjeli biti junaci ulice. Dobro, valjda samo dečki, a mi cure bar junakinje romana ili neke romantične komedijice. Onda kad uđeš u brak i prođe romantizam, kao i kod epoha, nastupi faza realizma. Ako ju preživiš i prihvatiš činjenicu da su književnost i filmovi jedno, a život nešto sasvim drugo (dobro, uvijek se bar možeš praviti na društvenim mrežama), uđeš u moderno doba. A danas vlada neko doba kada je dozvoljeno i prihvaćeno baš sve. Iako mi još uvijek živimo u prilično tradicionalnoj sredini, danas Noru više nitko ne bi smio pitati što joj bi, a kamoli osuditi.
Zato se danas ljudi sve lakše opredjeljuju za Norin put. Više nije bitno što će reći selo. Muškarac i žena odlučuju se za svoj put i svoju slobodu. Nakon što su si nešto obećali, potpisali ugovor i to svojom voljom. Kao u poslu. Ili u banci. Sklopiš posao i nema, tko zezne, izdajica. Snosi određene posljedice. Ali danas, što se tiče braka, tko zezne… A tko snosi posljedice? Moji su učenici najčešće opravdavali Norin izbor jer realno, ona više imponira kao lik nego njezin tupavi suprug, što ne mogu zaobići ni najtvrdokorniji
mačo muškarci da ne upotrijebim onaj gori izraz, ali uvijek je pitanje, a što je bilo s djecom? Pa ipak je ona majka, kako je mogla ostaviti djecu? Osobno nikad nisam osuđivala Noru, čak ju svakim danom sve više i više razumijem i kao književni lik, ali i kao ženu. U svakoj od nas sigurno čuči bar malo Nore.
No, samo je pitanje koja će se odlučiti za njezin put. Na nastavi uvijek raspravljamo što je bilo s Helmerovima nakon godinu dana i ja si u svojoj glavi (ne naglas) uvijek nekako složim film da se ona vratila. I mužu i djeci. Ne znam je li to moj nepopravljivi optimizam ili idealizam, ali nekako mi se tu nameće i pitanje odgovornosti. Pa ako je pronašla sebe, onda je prihvatila odgovornost za ono u što
je ušla. Di ćeš onda više? Ulazak u brak i ostajanje u braku često je pitanje odgovornosti. I kvaliteta braka ovisi o kvaliteti osoba koje su u braku. Nadam se da ću se boriti za svoj brak do kraja, što uključuje rad na sebi, često odustajanje od sebe, prihvaćanje bračnoga (su)druga i cijeloga kompleta koji ide s tim te ulaganje sa svim mogućim atributima koji vam mogu pasti na pamet uz riječ ulaganje u našu djecu. To sve zajedno više je oksimorona. Često uključuje i gorčinu i slatkoću, i suze i smijeh.
Mi živimo (tek) osmu godinu braka i još uvijek volim svoga muža. Život nije roman i mi nismo junaci koji si mogu štošta dopustiti. Stoga je još više borba za 1. lice množine umjesto 1. lica jednine popriličan izazov. Mislim da univerzalna formula za sretan brak ne postoji i mislim da je svaki brak kao i svaka osoba jedinstven te nosi posebnu priču i posebne izazove, što je u ovom slučaju eufemizam za prepreke, odnosno probleme iliti kušnje. Isto tako, mislim da kvalitetan brak čine kvalitetni pojedinci pa je to nekako kao i u firmi. Svatko od nas kad ostane sam sa sobom i pošteno pogleda u se, zna koliko se daje u nešto. Može se dogoditi i da ti se ne vrati koliko si dao. Ali bar znaš da si dao sve od sebe. Pa što bude. To je ferplej.
Mislim zapravo da je to jedina tajna, da svaki dan odlučujem biti bolji čovjek, da radim na svom karakteru i bremzam se kako bi nam zajedno bilo bolje i lakše. Da ne podčkaljujem. Da znam da smo u istoj ekipi. Ide mi sve lakše ili mi se samo tako čini, trebalo bi pitati drugu stranku. Iako bih nekad, kao naša junakinja, dala petama vjetra. Ali tih je situacija sve manje. A i uza svu svakodnevnu logistiku s troje djece i hrvatski egzistencijalizam nemamo baš vremena za neke dugotrajne svađe niti ja za pretjeranu introspekciju kao nekad. Zato mi se često čini da je moj život otišao u nepovrat, ali mislim si, i neka je. Ne pokušavam ga više zadržati niti vratiti. Što je bilo, bilo je, pred nama je nešto novo. A hrabrost se vježba puštajući se u to novo. Što je nekad i ljekovito.
Ljubimo se, mazimo, pazimo, nekad malo posvadimo, hendlamo zajedno život i maštamo. Dijelim s njim svoje snove. Makar me često spusti na zemlju, poštuje me, voli i prihvaća i nikad me kao osobu ni kao ženu nije zgazio. A to mu daje legimitet i meni snagu, vjetar u leđa. Volim svoga muža najviše. I on voli mene.
Napisala: Branka Tolić