Nedavno sam u trgovini načula sljedeći razgovor između majke i njezine petogodišnje kćeri: “Daj, Ana, budi dobra! Ako dođeš ovamo, kupit ću ti koji god slatkiš hoćeš!”
Nakon višestrukog uvjeravanja, Ana se samo nasmijala i pobjegla, a njezina je premorena majka duboko uzdahnula i potrčala za njom. Na kraju ju je ulovila, preklinjala da se smiri i ipak joj kupila slatkiš. Tog je dana (a vjerojatno i još mnogo ranije) Ana naučila nešto vrlo važno: “Nije važno kako se ponašam jer ću, bez obzira na ponašanje, na kraju dobiti točno ono što hoću.” Ova majka, kao i većina roditelja, vjerojatno želi da njezino dijete nauči kako uspjeti u životu i u pravu je što je želi motivirati. Na nesreću, mala je Ana naučila kako izokrenuti mamine želje i dobiti točno ono što ona hoće. Maleno dijete rijetko čini dobro samo zbog sebe ili zbog društva. Dijete uglavnom čini dobro kada ga na to potiču roditelji, rođaci ili učitelji. Dobro je nagraditi dijete kada ga želimo potaknuti na ispravan izbor ili razviti kod djeteta novu vještinu. Problem nastaje kada nagrade koristimo kako bismo djetetom manipulirali pa se ono ponaša ispravno samo zbog nagrade. Često se događa da nagrada (novac, slatkiš ili nova igračka) prestaje biti zanimljiva, a roditelju preostaje samo preklinjanje i prepiranje s djetetom.
Motivirajte ih!
Mnogo je nagrada koje motiviraju djecu, a razlikuju se s obzirom na njihovu dob i područje interesa. Evo nekoliko nagrada koje smo mi koristili sa svojom djecom:
- Odlazak u grad na sladoled
- Kupovina nove igračke
- Dozvola da ostanu budni kasno
- Crtanje slike s jednim od roditelja
- Zarada džeparca
- Piknik na Jarunu
- Zajednička vožnja biciklom
- Gledanje crtića
Neke od stvari kojima se koristimo kao nagradama također su i stvari koje radimo kao obiteljsku zabavu. Naravno da naša djeca ne moraju uvijek zaraditi vrijeme provedeno u zajedničkoj obiteljskoj zabavi, ali neke od tih aktivnosti ih u nekim prilikama dobro motiviraju. Morate samo dobro poznavati svoju djecu i znati što ih motivira. Evo nekoliko ideja za nagrade te kako ih možete uspješno iskoristiti u svojoj obitelji:
1. Nagrade ne smiju biti nadomjestak za poslušnost. Djeci i dalje treba dati do znanja da ste vi njihov roditelj i da vas moraju poslušati zato što ih vi volite i želite im dobro. To je posebno važno kod male djece: ona moraju znati da je njihov svijet pod vašom kontrolom jer se jedino tako osjećaju sigurnima. Često će isprobavati i pokušati pomicati granice koje ste im postavili, ali ne zbog toga što ih ne žele, već samo da bi provjerili postoje li još uvijek. U našoj se kući poslušnost definira kao nešto što moraš učiniti “odmah, u cijelosti i s dobrom voljom”. To je prilično visok standard, ali je zanimljivo da tu definiciju znaju sva naša djeca, uključujući i ono koje ima samo 21 mjesec. Ne samo da znaju definiciju nego kad učine nešto krivo, točno će vam reći koji su dio definicije poslušnosti prekršili i što trebaju učiniti kako bi to popravili. Oni, dakako, nisu roboti, ali vrlo jasno razumiju da mama i tata imaju konce u rukama i da nam moraju vjerovati. U našoj kući postoje obiteljska pravila koja djeca znaju. Ne nagrađujemo za poslušnost našim obiteljskim pravilima, u svakom slučaju oni moraju biti poslušni, ali ih često pohvalimo kada učine ispravnu stvar i kada su poslušni.
2. Nagrade su dobre kao vanjska motivacija učenja nove vještine. Kada smo svojeg najstarijeg sina učili da upotrebljava toalet, svaki put kada bi uspio otići na WC prije nego što bi “obavio” u pelenu, dali bismo mu naljepnicu. Obožavao je naljepnice (više nego slatkiše koji su bili naša prva ideja za nagradu), tako da su ga one motivirale da ide na WC, ne bi li ih dobio još. Naravno, danas mu više ne dajemo naljepnice – na WC ga tjera unutarnja motivacija.
3. Nagrade se, kada dijete nauči neku novu vještinu, nadomještaju očekivanjima. Nagrađivanje sedmogodišnjaka za pravovremeni odlazak na WC je smiješno, ali neki roditelji ipak nagrađuju svoju djecu za stvari koje bi im same po sebi trebali biti normalne. Kada dijete jednom nauči vještinu koju ste ga željeli naučiti i kada ju je sposobno izvršiti, (kada mu, primjerice, kažete: “Pospremi igračke prije večere”), tada mu za njeno izvršavanje više nije potrebna nagrada. Ukoliko želimo naučiti našu četverogodišnju kćer pospremati igračke, tada ćemo je naučiti gdje igračke stoje, za koje je igračke odgovorna i kako da ih što brže pospremi. Kada je vrijeme da pospremi igračke, reci ću joj: “Molim te, pospremi igračke i dođi mi reci kada si gotova.” Kada završi s pospremanjem, ja ću uzbuđena (jer je i ona uzbuđena zbog toga što očekuje pohvalu) ići provjeriti kako je to učinila i onda ćemo, na tabeli koju vodimo, zajedno ucrtati zvjezdicu pokraj njezina imena. Kada skupi 20 ili 30 zvjezdica, idemo zajedno do “Vinceka” na sladoled. S vremenom se te nagrade pomalo smanjuju. Nakon nekoliko uspješno osvojenih nagrada za tu vještinu, mijenjamo zadatak koji je potrebno obaviti da bi se zaradila zvjezdica, no i dalje ćemo je pohvaliti kada pospremi svoje igračke. Nakon nekoliko mjeseci, naša je kćer potpuno sposobna pospremiti svoje igračke bez moje inspekcije, čak i podsjećanja.
4. Kada dijete jednom svlada neku vještinu, možete se okrenuti nekom težem zadatku. Svoje sinove, koji imaju 7, 5 i 3 godine, pokušavamo naučiti da svaki dan pospreme svoju sobu. Samuel, kojemu su tri godine, treba spremiti svoju pidžamu i odnijeti svoje prljavo rublje u košaru. Jack treba napraviti svoj krevet i pospremiti svu odjeću – čistu u ormar, prljavu u košaru. Tyler, kojemu je sedam godina, također treba napraviti svoj krevet, pospremiti pidžamu, pospremiti igračke i sve ostale stvari u sobi, te poslagati svoju opranu i osušenu odjeću na svoje mjesto. Nagrada koju svatko od njih dobiva u osnovi je ista, ali je vještina koju kod svakog razvijamo različita.
Jayne Cuidon