Dva sastojka koja čine trajne odnose

Znanost kaže da se trajni odnosi svode na – pogodili ste – ljubaznost i velikodušnost.

Svakoga dana tijekom lipnja – najpopularnijeg mjeseca za vjenčanja u SAD-u, više od 13000 parova kaže sudbonosno da jedno drugome te se obvežu na doživotnu vezu koja će biti ispunjena prijateljstvom, radošću i ljubavlju koji će ih nositi naprijed sve do njihovih posljednjih dana na zemlji.

Osim što to za većinu ljudi ne ispadne baš tako.

Većina brakova propada, bilo da završava razvodom ili odvojenim životom ili par ostane zajedno, ali su ogorčeni i disfunkcionalni.

Od svih ljudi koji stupe u brak, samo troje od deset ostaje u zdravom, sretnom braku – ističe to psihologica Ty Tashiro u svojoj knjizi The Science of Happyily Eve After (Znanost iza „Živjeli su dugo i sretno“)  koja je izašla iz tiska ranije ove godine.

Znanstvenici su počeli istraživati brak promatrajući bračne parove u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kada su gledali kako reagiraju na krizu. U to vrijeme došlo je do tada neviđene stope razvoda. Zabrinuti zbog učinka koji će te stope razvoda imati na djecu iz slomljenih brakova, psiholozi su odlučiti baciti mreže svoje znanosti na parove dovodeći ih u laboratorije i promatrajući ih te određujući pritom koji su sastojci zdravog, dugotrajnog odnosa.

Je li svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način, kao što je to Tolstoj rekao, ili loši brakovi dijele nešto što im je zajedničko, a toksično je?

Psiholog John Gottmam bio je jedan od članova tog tima istraživača. Protekla četiri desetljeća on je proučavao tisuće parova u želji da sazna što je to što čini da neki odnos funkcionira. Nedavno sam u New Yorku imao priliku raditi intervju s Gottmanom i njegovom ženom Julie koja je također psiholog. Oni zajedno, kao priznati stručnjaci za bračnu stabilnost, vode Gottman Institut koji je posvećen pomaganju parovima da izgrade zdrav odnos pun ljubavi utemeljen na spoznajama iz znanstvenih istraživanja.

John Gottman počeo je sakupljati svoje najvažnije spoznaje 1986. godine kada je na Sveučilištu Washington postavio „ljubavni laboratorij“ zajedno s kolegom Robertom Levensonom. Gottman i Levenson dovodili su u laboratorij bračne parove koji su se tek vjenčali i proučavali kako se odnose jedno prema drugome.

Uz tim istraživača, prikopčali su parove na elektrode i rekli im da razgovaraju o svom odnosu: kako su se upoznali, o nekom velikom sukobu koji su imali te o nekom pozitivnom sjećanju. Dok su govorili, elektrode su mjerile njihov protok krvi, otkucaje srca i koliko su se znojili. Tada su ih istraživači pustili kući i javili im se nakon šest godina da vide jesu li još uvijek zajedno.

Iz podataka koje su skupili, Gottman je odvojio parove u dvije kategorije: majstore i katastrofične. Majstori su nakon šest godina još uvijek bili u sretnom braku. Katastrofični su se, ili razveli, ili su bili kronično nesretni u svojim brakovima.

Kada su analizirali podatke koje su sakupili od parova, vidjeli su jasnu razliku između te dvije skupine. Oni katastrofični su djelovali smireno tijekom intervjua, ali njihova psihologija mjerena elektrodama je  pričala sasvim drukčiju priču. Njihovi otkucaju srca su bili ubrzani, znojne žlijezde su im bile aktivne i njihov protok krvi brz. Prateći tisuće parova longitudinalno, Gottman je spoznao da, što su parovi bili psihološki aktivniji tijekom intervjua, to se brže njihov odnos pogoršao.

Ali kakve veze ima psihologija sa životom? Problem je u tome da su ti katastrofični pokazivali sve znakove uznemirenost – bili su spremni na borbu ili bijeg – u svojim odnosima. Razgovor sjedeći za stolom s partnerom za njih je bilo poput suočavanja sa sabljastim tigrom.

Čak i kada su govorili o ugodnim i prizemnim aspektima svog odnosa, bili su spremni da napadnu ili budu napadnuti. Zbog toga su im otkucaji srca bili ubrzani i bili su agresivniji jedno prema drugome. Primjerice, jedan od partnera bi govorio o tome kakav dan su imali, a uznemireni muž bi rekao svojoj ženi: „Zašto ti ne pričaš o svom danu. Neće ti dugo trebati da ispričaš.“

Majstori su, naprotiv, pokazivali jako malo psihološkog uzbuđenja. Bili su smireni i povezani jedno s drugim što se prenijelo u ponašanje puno nježnosti i topline, čak i kada su se svađali. To ne znači da su majstori bili psihološki stabilniji, već su stvorili klimu povjerenja i intimnosti zbog čega su se oboje osjećali emocionalnijima i zbog toga psihološki opuštenijima.

Gottman jer htio saznati više o tome kako majstori stvaraju tu kulturu ljubavi i intimnosti i kako je katastrofični uništavaju. U nadovezanoj studiji koja je uslijedila 1990. godine, dizajnirao je laboratorij  na Sveučilištu Washington koji je nalikovao predivnom pansionu.

Pozvao je 130 svježe vjenčanih parova da provedu jedan dan u tom pansionu i gledao ih dok su oni radili ono što parovi obično rade na odmoru: kuhaju, čiste, slušaju glazbu, jedu, razgovaraju i druže se. U toj studiji Gottman je došao do ključnog otkrića – otkrića koja dolazi do same srži toga zašto neki odnosi cvjetaju, a drugi venu.

Tijekom dana partneri bi na neki način izražavali želju za zajedništvom i povezanošću. Gottman to naziva „pozivima“. Primjerice, pretpostavimo da je muž netko tko voli ptice i primijeti češljugara kako prelijeće dvorište. Možda kaže svojoj ženi: „Pogledaj tu prekrasnu pticu vani.“ To nije samo komentar ptice, on time traži nekakvu reakciju od svoje žene – znak interesa i potpore – nada se da će se povezati oko te ptice, bez obzira koliko kratkotrajno.

Pred ženom je sada izbor. Može reagirati tako što će se okrenuti prema njemu, ili od njega, kao što to Gottman opisuje. Iako se taj poziv s pticom čini beznačajnim i pomalo glupavim, zapravo može razotkriti mnogo o zdravlju odnosa. Muž je mislio da je ptica dovoljno važna da je spomene i pitanje je hoće li njegova žena to prepoznati i poštovati.

Ljudi koji su se okrenuli prema svom partneru u ovoj studiji reagirali su tako što su pokazali interes i podršku prema partneru kroz pozitivan odgovor na poziv na povezivanje. Oni koji nisu – oni koji su se okrenuli – nisu reagirali ili je njihova reakcija bila minimalna i nastavili su s onime što su do tada radili kao što je gledanje televizije ili čitanje novina. Ponekad bi iskazali otvoreno neprijateljstvo u svojoj reakciji govoreći stvari poput: „Daj me prestani prekidati, čitam.“

Ti pozivi na povezivanje imaju dubok utjecaj na zdravlje braka. Parovi koji su se razveli nakon šest godina, okrenuli su se prema pozivu u 33% slučajeva. Samo na tri od deset poziva na emocionalno povezivanje odgovorili su intimnošću. Parovi koji su još uvijek bili zajedno nakon šest godina su se okrenuli prema pozivu i pozitivno odgovorili na njega u 87 posto slučajeva. U devet o deset slučajeva, ispunjavali su partnerove emocionalne potrebe.

Promatrajući ovakve vrste interakcija, Gottman je mogao s 94 postotnom sigurnošću predvidjeti hoće li parovi, bilo da je riječ o heteroseksualnima ili homoseksualnima, bogatima ili siromašnima, s djecom ili bez nje – raspasti, ostati zajedno, ali biti nesretni ili biti sretni zajedno. Mnogo toga se svodi na duh koji parovi donose u odnos. Donose li ljubaznost i velikodušnost ili prijezir, kriticizam i neprijateljstvo.

„Postoji jedna umna navika koju pronalazimo kod majstora“, objasnio je Gottman u intervjuu, „a to je sljedeće; procjenjuju društveno okruženje i traže u njemu stvari koje cijene i na kojima bi mogli biti zahvalni. Smisleno grade kulturu poštovanja i cijenjenja. Katastrofični proučavaju društveno okruženje tražeći partnerove pogreške.“

„Ne radi se samo o procjenjivanju okoliša“, komentirala je Julie Gottman, „već i o procjenjivanju partnera i toga u čemu on ili ona griješe kako bi kritizirali umjesto da ga/ju cijene i izražavaju zahvalnost.„

Prijezir, otkrili su, je glavni uzročnik raskida kod parova. Ljudi koji su fokusirani na kritiziranje svojih partnera propuštaju nevjerojatnih 50 posto pozitivnih stvari koje njihov partner čini i vide negativnosti kada ih nema.

Ljudi koji namjerno ignoriraju svojeg partnera ili mu pokazuju minimalan interes štete odnosu jer uzrokuju da se njihov partner osjeća bezvrijedno i nevidljivo, kao da ga nema, kao da nije vrijedan/na. I ljudi koji se odnose prema svom partneru s prijezirom i kritiziraju ga/ju  ne samo da ubijaju ljubav u odnosu, već ubijaju i partnerovu sposobnost da se bori protiv virusa i raka. Pakosno ponašanje donosi smrt u odnos.

Ljubaznost, s druge strane, je ljepilo koje drži partnere povezanima. Istraživanja neovisna od ovog Gottmanovog su pokazala da je ljubaznost (uz emocionalnu stabilnost) najvažniji pokazatelj zadovoljstva u braku i njegove stabilnosti. Ljubaznost čini da oba partnera osjećaju iskazanu brigu, razumijevanje i poštivanje – osjećaju se voljenima. „Moja je dobrota bezgranična poput mora“, kaže Shakespearova Julija, „Moja je ljubav jednako duboka. Što više dajem tebi, to više imam sama, jer oboje smo beskonačni.“ Tako funkcionira i ljubaznost: postoji mnoštvo dokaza koji ukazuju na to da, što više ljubaznosti neka osoba prima, to će i sama postati ljubazna što čini jednu uzlaznu spiralu ljubavi i velikodušnosti u odnosu.

Postoji dva načina razmišljanja o ljubaznosti. Možete razmišljati o njoj kao o nekoj osobini koju ili imate ili nemate. Ali možete razmišljati o njoj kao o mišiću. Kod nekih ljudi taj je mišić prirodno jači nego kod drugih, ali kod svih se može ojačati vježbom. Majstori imaju tendenciju razmišljati o ljubaznosti kao o mišiću. Znaju da ga moraju vježbati kako bi ostali u formi. Drugim riječima, znaju da je za dobar odnos potrebno uložiti trud.
„Ako vaš partner izražava neku potrebu“, objašnjava Julie Gottman, „ a vi ste umorni, pod stresom ili smeteni, onda je velikodušan duh taj koji se pokreće kada partner uputi zahtjev za povezivanjem i svejedno se okrenete prema njemu ili njoj.“

U tom trenutku lakše bi bilo okrenuti se od partnera i usredotočiti se na svoj iPad, knjigu, televiziju i promrmljati „A-ha“, i nastaviti dalje. Ali zanemarivanje malih prilika za povezivanje će polako iscrpiti vaš odnos. Zanemarivanja stvara distancu između partnera i goji prijezir.

Ljubaznost je, naravno, najteže prakticirati kada ste u svađi – ali to je također trenutak kada je najvažnije biti ljubazan. Dopustite li prijeziru i agresiji da se izmaknu kontroli tijekom sukoba, to može nepopravljivo naštetiti odnosu.

„Biti ljubazan ne znači da ne izražavamo svoju ljutnju“, objasnila je Julie Gottman, „već nas ona informira kako odabiremo izražavati svoju ljutnju. Možete bacati otrovne strelice prema svom parteru ili možete objasniti zašto ste ljuti.“

John Gottman objasnio je to o strelicama: „Katastrofični će u svađi reći stvari na drukčiji način. Oni će reći: ‘Kaniš! Što nije u redu s tobom? Ista si ko svoja mama.’ Majstori će reći: „Glupo mi je što ti zanovijetam zbog kašnjenja i znam da nije tvoja krivica, ali zaista me ljuti što opet kasniš.’“

Za stotine tisuća parova koji se vjenčaju svakoga lipnja – za milijune parova koji su zajedno, u braku ili ne – lekcija iz ovog istraživanja je jasna. Ako želite imati stabilan, zdrav odnos, vježbajte ljubaznost od samoga početka i učestalo.

Kada ljudi pomisle na vježbanje ljubaznosti, često misle o malim djelima poput kupovanja malih darova ili masaže s vremena na vrijeme. Iako su to odlični primjeri velikodušnosti, ljubaznost može također biti ugrađena u samu srž odnosa kroz način kako partneri komuniciranju jedan s drugim na svakodnevnoj bazi, bez obzira uključuje li to masaže ili čokolade.

Jedan od načina kako prakticirati ljubaznost je da budete velikodušni glede namjera svog partnera. Iz istraživanja koje su proveli Gottmanovi, znamo da katastrofični parovi vide negativnosti u svom odnosu čak i onda kada ih nema. Ljutita žena može, primjerice, pretpostaviti da ju je muž namjerno htio razljutiti kada nije spustio dasku od WC-a. A možda je samo bio rastresen i zato je zaboravio.

I recimo da žena ponovo kasni na večeru i muž pretpostavlja da ga ona ne cijeni dovoljno da se na vrijeme pojavi na njihovom spoju nakon što se on namučio da rezervira stol i otiđe s posla ranije kako bi mogli provesti romantičnu večeru zajedno. Ali ispadne da ona kasni zato što je stala do trgovine da mu kupi dar za njihov poseban izlazak.

Zamislite ju kako mu se pridružuje na večeri radujući se kako će razveseliti poklonom i pronađe ga nadurenog zato što je krivo interpretirao motive njezinog ponašanja. Sposobnost da interpretirate djela i namjere svog partnera na pozitivan način može ublažiti sukobe.

„Čak i u odnosu u kojem su ljudi frustrirani, gotovo uvijek postoje pozitivne stvari i ljudi pokušavaju napraviti pravu stvar“, rekla mi je psihologica Ty Toshiro. „Često partner pokušava napraviti pravu stvar čak i ako to učini prilično loše. Stoga trebate cijeniti njegovu dobru namjeru.“

Još jedna snažna strategija ljubaznosti odnosi se na dijeljenje radosti. Jedan od znakova koji ukazuju na katastrofične parove koje je Gottman proučavao je njihova nesposobnost da se povežu s dobrim vijestima partnera. To se događa kada jedna osoba u odnosu s uzbuđenjem podijeli neku dobru vijest, recimo promaknuće na poslu, a druga reagira totalno nezainteresirano gledajući na sat ili spriječi svaki daljnji razgovor opaskom poput: „Lijepo.“

U jednom istraživanju iz 2006. godine istraživačica Shelly Gable i njezini kolege doveli su mlade parove u laboratorij da raspravljaju o nedavnim pozitivnim događajima u njihovim životima. Psiholozi su htjeli znati kako će partneri reagirati na dobre vijesti koje podijele jedan s drugim. Zaključili su da partneri generalno na dobre vijesti druge strane reagiraju na četiri načina koje nazivaju: pasivno destruktivni, aktivno destruktivni, pasivno konstruktivni i aktivno konstruktivni.

Recimo da je partnerica nedavno primila dobru vijest da je prošla prijemni ispit za medicinski fakultet. Ona bi rekla nešto poput: „Upala sam na fakultet koji je bio moj prvi izbor!“

Da je njezin partner reagirao na pasivno destruktivan način, jednostavno bi to ignorirao. Primjerice, možda je čak rekao nešto poput: „Nećeš vjerovati što mi se jučer dogodilo. Osvojio sam besplatnu majicu!“

Da je reagirao na pasivno konstruktivan način prepoznao bi dobru vijest, ali na neartikuliran način s pola srca. Tipična pasivno konstruktivna reakcija je: „To je super, draga“ nakon koje se nastavi dopisivati s prijateljem putem sms-a.

Kod treće vrste reakcije, aktivno destruktivne, partner će odbaciti dobru vijest komentarom poput: „Jesi li sigurna da možeš podnijeti toliko učenje. A što s troškovima? Medicinski fakultet je jako skup!“

Naposljetku, aktivno konstruktivna reakcija. Da njezin partner reagira na taj način, prekinuo bi sa svime što radi i svim srcem se radovao s njom.“To je super! Čestitam! Kada si saznala? Jesu li te nazvali? Koje ćeš predmete slušati prvi semestar?“

Između ta četiri stila reagiranja na dobre vijesti, aktivno konstruktivni je najljubazniji. Dok drugi ubijaju radost, aktivno konstruktivna reakcija dopušta partneru da uživa u svojoj radosti i daje paru mogućnost da se poveže oko dobre vijesti. Jezikom Gottmanovih, aktivno konstruktivne reakcije su zapravo okretanje prema partnerovom zahtjevu za intimnosti umjesto okretanja od nje.

Aktivno konstruktivne reakcije su ključne za zdrave odnose. U istraživanju iz 2006. godine, Gable i njezini kolege su stupili u kontakt s parovima dva mjeseca kasnije kako bi vidjeli jesu li još uvijek zajedno. Psiholozi su otkrili da je jedina razlika između parova koji su zajedno i onih koji su se razišli upravo aktivno produktivan način reagiranja. Oni koji su pokazali iskreni interes za stvari koje raduju njihovog partnera, imali su veće šanse da ostanu zajedno. U jednom ranijem istraživanju, Gable je došla do spoznaje da su aktivno konstruktivne reakcije također povezane s boljom kvalitetom odnosa i većom intimnošću između partnera.

Postoje mnogi razlozi zbog kojih odnosi ne uspijevaju, ali ako pogledate na ono što upravlja raspadom mnogih odnosa, često ćete naići na totalni nedostatak ljubaznosti. Dok se nakupljaju normalni životni stresovi – vezani uz djecu, karijeru, prijatelje, rodbinu i druge stvari koje odvlače pažnju i kradu vrijeme potrebno za romantiku i intimnost – parovi će možda ulagati manje vremena u svoj odnos i dopustiti da ih razdvoje sitne zamjerke koje imaju jedno protiv drugoga.

U većini brakova, razina zadovoljstva dramatično pada nakon prvih nekoliko godina zajedno. Ali među parovima koji ne samo da uspijevaju, već godinama žive sretno, duh ljubaznosti i velikodušnosti je taj koji ih vodi prema naprijed.